Bavljenje psihoterapijom humanističkog usmjerenja nije za mene samo način osiguravanja egzistencije nego to podrazumijeva i moj svjetonazor, način života, kontakt s ljudima, način refleksije vlastitog doživljavanja i ponašanja. Psihoterapija nije samo način promjene nečeg lošeg i "bolesnog" u nešto bolje, nego i put razvitka, tj. pomoć u osvještavanju i korištenju vlastitih kapaciteta, upoznavanju sebe i svih svojih potencijala.
Psihoterapija je velika tema i dotiče svakog čovjeka i to u svoj njegovoj specifičnosti individualne egzistencije - bez obzira na to radi li se o ženi, muškarcu, djetetu, adolescentu, onkološkom pacijentu, žrtvi silovanja, neuspješnom studentu, alkoholičaru ili bilo kome drugome. Naravno da postoje specifičnosti pristupa, npr. različit je pristup i tehnike u psihoterapiji djece i mladeži, od ciljane terapije traumatiziranih ljudi - drugačija su težišta rada s "običnim" neurotičarima u usporedbi s npr. žrtvama incesta, samoubojicama, ili ovisnicima. Sve su to poznate stvari, tu se "psihoterapijska klijentela" dijeli prema specifičnostima problematike s kojom dolazi.
Podjela na "žene i muškarce u psihoterapiji" znači također podjelu prema specifičnosti problematike - a to implicira da je "biti žena" ili "biti muškarac" već samo po sebi stanje kojem je potrebna psihoterapijska pomoć. Tako postavljena teza ne zvuči lijepo, iako za to ima dosta potvrde u literature, npr. opisi tipično ženskih karakteristika poklapaju se s psihosomatskim i depresivnim simptomima: plašljiva, teži harmoničnim odnosima u okolini, izbjegava agresiju i konflikte, prilagodljiva, boji se gubitka ljubavi - radi sve da zadrži vezanost, nastoji svima ugoditi, pristaje na ograničenu autonomiju - "radije bespomoćna i ženstvena" nego "poduzetna, prodorna i uspješna, što bi moglo značiti gubitak ženstvenosti, gubitak partnera i gubitak sigurnog mjesta i uloge u obitelji".
Na sličan način bi se mogli opisati i problemi koji proizlaze iz društvenog očekivanja od uloge muškarca, npr. da bude spreman na agresiju ako treba zaštiti slabije ili se boriti za svoj interes, da bude hrabar, samostalan, autonoman, pun inicijative itd. Ideal muškarca se poklapa sa slikom "zdravog čovjeka", dok žena, ako želi biti u okviru "ideala ženstvenosti" mora biti nužno submisivnija, manje nezavisna, manje objektivna, manje sklona pustolovinama, emocionalnija, plahija i infantilnija od tzv. zdravog čovjeka. Dakle, treba joj psihoterapija da riješi dilemu kako biti ženstvena, a uz to i zdrava.
S druge strane, žene su globalno osjetljivije na djelovanje različitih atmosfera i prije će reagirati, ako u nekoj situaciji postoji neizgovoren problem. Žena će teže ignorirati ili potisnuti neugodnu situaciju nego muškarac u istoj situaciji, i ona će prije percipirati i izraziti (bilo verbalno ili pojavom nekog simptoma) što je smeta negoli on. Primjer za to su teško izdržive bračne situacije: za razliku od muškaraca, žene uglavnom ne mogu potisnuti tu vrstu problema. One će sve osjećati, dugo patiti i izdržavati teško podnošljivu situaciju - podnosit će npr. batine, ponižavanja, nezainteresiranost ili alkoholizam partnera zbog djece, održanja obitelji, straha od separacije (itd.), pa makar zbog svega postala, depresivna, razdražljiva, kronično neispavana, napeta, patila zbog glavobolja, bolova u želucu, akni i drugih kožnih problema itd. Ali kad jednom odluči, pokrenut će razvod (statistike pokazuju da žene pokreću razvode 3-4 puta češće od muškaraca). Razvodi ili raskidi s partnerima su čest povod zašto žene dolaze na psihoterapiju, jer to je klasična situacija u kojoj je potrebna reorijentacija, tj. otkrivanje vlastitih potreba, prebacivanje žarišta pozornosti s globalne slike i očekivanja drugih od sebe na vlastita očekivanja i zalaganje za sebe. Ako muškarac i dođe povodom razvoda (vrlo rijetko), inicijalni problem neće biti "kako se suočiti sa situacijom raskida i otpočeti novi život, tj. kako se vratiti sebi", nego "kako da se promijenim i da je manje kontroliram, da budem manje agresivan i vratim je natrag" ili "kako da se ne dam više toliko manipulirati i ostvarim svoje pravo na dijete", tj. muškarac je u tipičnom primjeru već usmjeren na sebe i potrebno je samo dopuniti lepezu ponašanja adekvatnijim strategijama.
Iz ovog primjera vidljiv je još jedan, češće ženski problem, u psihoterapiji: manjak samopouzdanja. Razvod može dovesti u pitanje identitet žene, njenu sposobnost da i bez partnera zadrži status u društvu, problem osude drugih i njezine ovisnosti o mišljenjima drugih, sučeljavanje s neuspjehom održavanja braka, budućim problemima u odgoju djece bez oca itd. Drugim riječima, žena će misliti i vidjeti probleme na puno polja istovremeno, a tipičan muškarac će ograničiti problem na određeno ponašanje i neće dovoditi u pitanje svoju cjelokupnu egzistenciju. Ako se to i dogodi, neće se o tome razgovarati, nego će (tipično) ili to pokušati potisnuti (npr. alkoholom), pojačati koncentraciju na sebe (npr. sportskim aktivnostima) ili riješiti drastičnim rezom, npr. pokušati samoubojstvo.
Ovdje govorimo o tipičnim slučajevima - to se odnosi na veće vjerojatnosti određenih ponašanja za određenu skupinu ljudi. "Tipičan slučaj" nam ne može odgovoriti na pitanje kako će se određeni pojedinac ponašati u određenoj situaciji, jer nikad se ne zna unaprijed je li taj dotični čovjek "tipičan" ili "netipičan".
Tako, ako kažemo da su "tipične teme" za žene u psihoterapiji:
- samopouzdanje,
- sposobnost izražavanja ljutnje/bijesa i upuštanje u konflikte, kao način mobilizacije energije za sebe, svoje potrebe i interese,
- odnos prema vlastitom tijelu i seksualnosti,
to ne znači da je to nužno i vaša tema ovog trenutka, iako ste žena. Svaka od tih tema ima puno varijacija i komplikacija kad se promatra u životnom kontekstu, sve životne situacije su obično znatno kompliciranije od jednostavnih tipizacija.
Npr. jedna varijanta problema samopouzdanja je situacija u kojoj žena odustaje od mogućnosti da sama preuzme rješavanje problema i potakne određene promjene u svoju korist zato jer čeka da to za nju učini muškarac - "da je vodi kroz život", jer ga samo tako može cijeniti i voljeti.
Druga varijanta je da ona ne vjeruje u vlastite sposobnosti za rješavanje određene situacije na za nju idealan način, i to očekuje od partnera, jer je "društveniji, zabavniji, ili sposobniji zaraditi više novaca". Time ona prebacuje svoju idealnu predodžbu o sebi na partnera i očekuje da je on za nju ostvari.
Manjak samopouzdanja zatvara put ideji da se osoba - žena može promijeniti u smjeru svoje idealne slike, već će tražiti da partner djeluje iz te idealne slike i rješava situaciju za nju. Naravno, detalji u kojima on nije idealan, postaju tema sukoba i predbacivanja, ali još je gora činjenica da se žena tako odriče svojih mogućnosti samo zato jer nisu dovoljno idealne (nije dovoljno kreativna, prodorna, uspješna, zabavna itd.) što će je dugoročno činiti još nezadovoljnijom i manjak samopouzdanja će potaknuti daljnji niz problema tipa zavisti i agresije prema uspješnima, mazohizam i sl.
U životu postoje uvijek nove varijate "tipičnih" problema, a ako se tome pribroje i svakodnevni, uvijek novi, netipični problemi žena, rasprava ženskim temama u psihoteraopiji mogla bi se produžiti u nedogled.
Psihoterapija može pomoći u rješavanju raznih varijanti tipičnih i netipičnih problema. Važno je napomenuti bar par slučajeva u kojima terapijska situacija na negativan način provocira "tipično žensko ponašanje":
* U terapiji se govori o odnosima s ljudima, o emocijama, o obiteljskim relacijama, drugim riječima o temama koje su tradicionalno "tipično" ženske teme. U terapiji žene imaju i vrijeme i prostor da se tim temama bave. Postoji opasnost da se terapijska situacija koristi kao time-out od života u kojoj se može svašta razgovarati, i korisno trošiti vrijeme, ali bez obaveze da se nešto od toga i provede u običnom životu.
* Odnos terapeuta i klijenta u terapijskom odnosu nije ravnopravan i može potaknuti kod žene "tipično" ponašanje, tj. da se prilagodi očekivanjima moćnijega i da umjesto vlastitih predodžbi o svom životu, preuzme nečije tuđe norme i kriterije onoga što je u životu važno, a što nije.
Postoji niz životnih situacija u kojima žene imaju priliku reagirati u skladu sa sobom i preuzeti odgovornost za takvu reakciju makar ona bila i protiv očekivanog "ženstvenog" ponašanja. Možda će to ponašanje "u skladu sa sobom" biti upravo ženstveno i protiv očekivanja "psihološki zdrave reakcije" u tom trenutku.
"Psihološko zdravlje" je bolje shvatiti kao proces nego kao neko određeno stanje. To je proces u kojem svaka žena može odrediti u svakom trenutku što je za nju najbolje rješenje. Važno je samo da se pita o onome što se događa s njom, da osvijesti procese u svom tijelu, svoje reakcije na okolinu, da ne znemari specifičnosti svog doživljavanja i nijanse svojih emocija. U tom procesu pomaže psihoterapija.
Stalno nam se događaju stvari koje nas mogu izbaciti iz ravnoteže i ako se stalno bavimo onime što nam se sada događa, onda smo stalno i u procesu uspostavljanja ravnoteže i zdravlja za svakog od nas pojedinačno i to u količini i opsegu koji nam sada odgovara i trenutačno je za nas moguć.
Možda je ovakav "dinamičan" koncept zdravlja u više u skladu s "tipično ženskom - cikličkom prirodom", tj. manje je određen definicijom zdravlja, a više svjesnim odnosom prema promjenjivim stanjima kroz koje prolazimo u svakodnevnom životu.
Osim toga kadkad žena zna što bi trebalo učiniti pa da to bude "psihički zdrava" reakcija, ali je potrebno snage da se ta odluka provede u djelo i da žena za nju preuzme odgovornost, spremna i na posljedice. Psihoterapija i tu pomaže. Globalno, psihoterapija pomaže ženi da krene i ostane na putu na kojem neće izdati samu sebe.
Autor: mr.sc. Irena Bezić
Napomena: autorica radi u zagrebačkom savjetovalištu "Idemo dalje"
