12. 12. 2012.

Zarobljenici vlastitoga uma

Koliko puta vam je u proteklih tjedan dana proletjela kroz um misao "Ja to ne mogu" ili "Ne da mi se"? Koliko puta ste na pomisao "Ja to ne mogu" razmislili o tome što vas zaista sprječava? Pustimo emocije na stranu, razmislimo o "tehničkom" aspektu.

Uzet ću za primjer anksioznu osobu, s paničnim napadima ili bez njih. Pomisao na odlazak u trgovački centar ili čak obližnju malu trgovinu kod nje/njega izaziva napade straha. Ipak, "tehnički" gledano, može li ona to? Može li zaista otići do te trgovine?
Odgovor je: "Može!" Pretpostavimo da je osoba tjelesno zdrava i koliko-toliko pokretna. Što je, osim vlastitog uma i negativnih misli poput "Ne mogu", sprječava da to učini? Apsolutno ništa! Ima noge, možda povremeno drhtave i slabašne pod napadom straha, ali IMA ih! To je u većini slučajeva sasvim dovoljno za kretanje i odlazak u spomenutu trgovinu. (Sjetimo se samo ljudi u invalidskim kolicima, slijepih, nemoćnih - ONI su ti koji imaju realan problem "tehničke" prirode!) U gore opisanoj situaciji, jedino je UM faktor koji ograničava kretanje toj osobi. Njezin je izbor hoće li to dozvoliti ili neće.

U mom osobnom slučaju, mnogo puta sam popustila pred negativnim mislima, sve dok nisam shvatila da su sve to samo MISLI - imaginarni, nematerijalni i neopipljivi neprijatelji. A protiv takvih se mogu boriti jedino po principu "klin se klinom izbija": "JA TO MOGU!" Doduše, uz određene poteškoće kao što je znojenje, drhtanje, omaglica, vrtoglavica... ali MOGU! I napravila sam to. Jednom, dvaput, stoput. Danas više ne dozvoljavam neprijatelju da me savlada. Pokušajte, ne košta vas ništa a višestruko može podići kvalitetu života i vaše zadovoljstvo samim sobom! Nakon što se vratite kući, vaša sreća radi učinjenog, radi hrabrosti koju ste smogli, bit će neizreciva a o ponosu da i ne govorim!

02. 10. 2012.

Benzodiazepini i povećan rizik od demencije

Francusko istraživanje provedeno na više od 1.000 ispitanika starijih od 65 godina pokazalo je da primjena benzodiazepina može povećati rizik od razvoja demencije u starijih osoba.

Benzodiazepini su lijekovi koje se često propisuju ljudima koji imaju problema s nesanicom ili koji pate od tjeskobe. Oni mogu pomoći ljudima da bolje spavaju, ili da lakše prebrode stresne situacije u svom životu. Inače, velik broj benzodiazepina je dostupan bolesnicima, a najpoznatiji su diazepam, lorazepam i temazepam, zatim oksazepam, medazepam, bromazepam, alprazolam) - (kod nas se mogu naći pod tvorničkim imenima poput APAURIN, BOSAURIN, BENSEDIN, TRANEX, DEMETRIN, GRANDAXIN, DIAZEPAM JADRAN, TRAZEM, CERSON, ZANSANVALHELEX, XANAX, MISAR, OKSAZEPAM, LORSILAN, LORAM, LEKOTAM, LEXILIUM, LEXAURIN, ...)

Također, nuspojave navedenih lijekova su već odavno poznate. One uključuju pospanost, koja može uzrokovati nesreće te ovisnost o lijekovima. U nekih ljudi, benzodiazepini mogu uzrokovati agresivno ponašanje te druge promjene osobnosti. Zbog navedenih razloga benzodiazepini se obično propisuju samo za kratki vremenski period, samo na nekoliko tjedana. Bitno je spomenuti da je moguće stvaranje ovisnosti o njima.

Ovo istraživanje pokazalo je da su ljudi koji uzimaju benzodiazepine izloženi 50 posto većem riziku od razvoja demencije.

Stoga je izuzetno bitno da se navedeni lijekovi ne uzimaju tijekom dužeg vremenskog razdoblja, ističu stručnjaci.

Izvor: British Medical Journal

30. 09. 2012.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj u djece

Opsesivno-kompulzivni poremećaj u djece češći nego što se mislilo (Cybermed.hr): "Rezultati istraživanja provedenog u Španjoloskoj pokazali su da je učestalost opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) i simptoma povezanih s njim kod djece, veća nego što se mislilo.
U istraživanju je sudjelovalo 1.514 djece u dobi od 8 do 13 godina, 720 dječaka i 794 djevojčice.
Pokazalo se da je 1,8 posto djece imalo opsesivno-kompulzivni poremećaj, njih 5,5 posto imalo je supklinički opsesivno-kompulzivni poremećaj, a 4,7 posto njih imalo je neke opsesivno kompulzivne (OK) simptome."

Izvor: Journal of Anxiety Disorders

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je poremećaj koji po suvremenim klasifikacijama spada u skupinu anksioznih poremećaja. Etimološki naziv poremećaja dolazi od latinskih riječi obsessio što znači opsjedanje, salijetanje, navaljivanje, dosađivanje, opsjednutost, obuzetost nečim te compulsio što znači primoravanje, prisiljavanje, prisila.
Dakle, osnovne značajke opsesivno-kompulzivnog poremećaja su ponavljajuće opsesivne misli i/ ili kompulzivne (prisilne) radnje te intenzivan osjećaj anksioznosti.

Dosadašnje statistike kazuju da opsesivno-kompulzivni poremećaj pogađa od 2%-3% stanovništva, što će reći da od 100 ljudi koji su danas rođeni danas, 2 ili 3 osobe će ga razviti tijekom života. Omjer muškaraca i žena je 3:1. Poremećaj se može pojaviti tijekom djetinjstva, mladosti, ili odraslog doba, najčešće prije 25. godine života, na akutni način, to jest sa očitim i iznenadnim simptomima, ili češće postupno.

24. 06. 2012.

Depresija - slom imaginarne ličnosti

"Ja sam depresija. Hladna kao arktička magla, obeshrabrujem tvoj duh i tvoju dušu. Ispunjavam tvoje misli tminom. Kada sam s tobom, ti nisi ništa drugo do list pokriven vlažnim snijegom koji se ne može pokrenuti. Ipak, mogu ti učiniti još mnogo toga. Mogu ispuniti tvoj um grobnim mislima i ispuniti tvoje oči suzama. Mogu te učiniti osobom koja se stalno žali i ulazi u prepirke. Mogu učiniti da se osjećaš tako nesigurnim. Mogu isisati svako zadovoljstvo iz tvog života. I mogu svaki smijeh otjerati u sjenku. Mogu za tebe iskopti rupu duboku toliko da ne vidiš vrh. A tada te mogu preplaviti mislima o tome kako si besmopomaćan i beznadežan da se nikada i ne pokušaš izvući iz te rupe. Jer ja sam DEPRESIJA. Ja sama mogu kontrolirati sve što osjećaš i činiš."
"The Cognitive Behavioral Workbook for Depression", Williama J. Knaus.

Osoba u depresiji je osoba u rasulu. Osjeća se utučeno, jadno, ništavno, bespomoćno. Potištena je, sumorna, bezvoljna, razdražljiva, obeshrabrena, preplašena, preplavljena očajanjem i beznađem. Gubi interes i želje kao i vjeru da uopće išta može postići. Muče je mračne misli, opsjedaju crne slutnje i proganja osjećaj krivice.
Depresija ne pada s neba. Ona se ne sručuje na čovjeka tek tako, niotkud, iako se tako ponekad može činiti. Osoba zahvaćena depresijom teži da potisne prave uzroke onoga što ju je snašlo a okolina u kojoj živi ih lako previđa, rijetko se o njima pita a još rjeđe ih ozbiljno istražuje.

Osoba A

Osoba u depresiji je doživjela težak poraz koji je naprosto uništio obrambeni sustav uz čiju pomoć se obično uspijeva nositi sa životom.

Težak poraz nije isto što i nesreća, nedaća, kakav promašaj ili neuspjeh. Nesreća nas može oprhvati tugom, ispuniti žalošću. Nedaća može biti manje ili više neprijatna i bolna. Promašaj ili neuspjeh mogu poremetiti ili osujetiti neke naše planove i namjere. Ali nas samo ono što doživljavamo kao težak poraz može uzdrmati iz temelja. Samo je to onaj neizdrživi udarac koji nas slama.

Ono što se prima kao udarac koji se ne može podnijeti razlikuje se od osobe do osobe. To ne ovisi o težini nekog događaja ili okolnostima već o odnosu koji osoba ima prema onome što joj se događa i što je okružuje.

Ljudi su skloni pomisliti kako osoba u depresiji jednostavno pretjerano reagira na udarce koje život nanosi svakome. No, ne radi se o tome. Osoba u depresiji ne reagira pretjerano. Za nju stvari koje joj se događaju imaju sasvim drugačije značenje nego za druge. Ona ih vidi u sasvim drugom svjetlu.

Naime, mnogi ljudi grade vlastiti obrambeni sustav, stvarajući predstavu o sebi kao o izuzetno značajnoj, nadmoćnoj, savršenoj, svemogućoj i nepovredivoj ličnosti. Ta predstava ne mora biti uvijek svjesna i najčešće to nije, bar ne u punoj mjeri, ali bez obzira na to ima odlućujući značaj u životu tih ljudi.

Udarac koji ih slama je udarac koji uništava predstavu o nadmoćnom biću kakvo su vjerovali da jesu, što im je pružalo iluziju da su zaštićeni. Sve loše što im se dogodi nije za njih loše samo po sebi već po tome što je prijetnja nerealnoj predstavi koju su izgradili o sebi.

Osoba B

Ima, međutim, i ljudi koji mogu upasti u depresiju prividno sasvim bezrazložno. Oni mogu postati potišteni, utučeni, preplašeni, bezvoljni iako im, sa strane gledano, ide sasvim dobro, ponekad i poslije uspjeha koji su postigli.

To su osobe koje vjeru u vlastitu nadmoć ne grade na vanjskom uspjehu već na nečem drugom. Recimo na samopožrtvovanju, svetačkoj nesebičnosti, spremnosti na odricanje, mučeništvu, uzvišenom prijeziru prema ambiciji, isticanju, materijalnim dobrima i tome sličnom.

Kod takvih osoba zapravo uspjeh i blagostanje mogu predstavljati napad na obrambeni sustav jer mogu podriti uvjerenje o vlastitoj moralnoj nadmoći.

Depresija je slom - ali ne naše stvarne već naše imaginarne ličnosti, i utoliko se taj slom teže podnosi.

Što smo od sebe udaljeniji, to ćemo biti skloniji depresiji.

Za borbu s depresijom najvažnije je da sebe razumijemo i sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo.