Uzet ću za primjer anksioznu osobu, s paničnim napadima ili bez njih. Pomisao na odlazak u trgovački centar ili čak obližnju malu trgovinu kod nje/njega izaziva napade straha. Ipak, "tehnički" gledano, može li ona to? Može li zaista otići do te trgovine?
Odgovor je: "Može!" Pretpostavimo da je osoba tjelesno zdrava i koliko-toliko pokretna. Što je, osim vlastitog uma i negativnih misli poput "Ne mogu", sprječava da to učini? Apsolutno ništa! Ima noge, možda povremeno drhtave i slabašne pod napadom straha, ali IMA ih! To je u većini slučajeva sasvim dovoljno za kretanje i odlazak u spomenutu trgovinu. (Sjetimo se samo ljudi u invalidskim kolicima, slijepih, nemoćnih - ONI su ti koji imaju realan problem "tehničke" prirode!) U gore opisanoj situaciji, jedino je UM faktor koji ograničava kretanje toj osobi. Njezin je izbor hoće li to dozvoliti ili neće.
U mom osobnom slučaju, mnogo puta sam popustila pred negativnim mislima, sve dok nisam shvatila da su sve to samo MISLI - imaginarni, nematerijalni i neopipljivi neprijatelji. A protiv takvih se mogu boriti jedino po principu "klin se klinom izbija": "JA TO MOGU!" Doduše, uz određene poteškoće kao što je znojenje, drhtanje, omaglica, vrtoglavica... ali MOGU! I napravila sam to. Jednom, dvaput, stoput. Danas više ne dozvoljavam neprijatelju da me savlada. Pokušajte, ne košta vas ništa a višestruko može podići kvalitetu života i vaše zadovoljstvo samim sobom! Nakon što se vratite kući, vaša sreća radi učinjenog, radi hrabrosti koju ste smogli, bit će neizreciva a o ponosu da i ne govorim!
1 komentar:
"Što je, osim vlastitog uma i negativnih misli poput "Ne mogu", sprječava da to učini?"
Ima Renči, tzv. nesvjesni dio psihe o kojem se premalo govori i čiji se utjecaji olako ignoriraju, banaliziraju i koje je za znanost još uvijek dubiozan koncept. Takav odnos prema ovom (većinskom) dijelu ljudske psihe uvelike je obojen iskrivljenim konceptima Freudove psihoanalize i njegovog ida, ali puno više zbog učinka biheviorizma koji je harao psihologijom dobrim dijelom prošlog stoljeća i koji je na čovjeka gledao kao na crnu kutiju ili bolje rečeno stroj koji se da lijepo programirati o čemu su nas trebali poučiti Pavlovljevi psi ili Skinnerovi golubovi. Kada prethodno ne bi ni postojalo bila bi dovoljna propaganda farmaceutske industrije koja već duže vrijeme trubi kako je sve to zbog "neuravnoteženosti u kemiji mozga" - prekrasna bajka koja očekivano ne poznaje tzv. nesvjesno.
Naši "iracionalni" strahovi, bezvoljnosti, anksioznosti i depresije svoje korijene imaju u tzv. nesvjesnom i tamo ih treba tražiti, a tamo se ne dolazi u "uobičajenoj" svijesti i svaki pokušaj borbe ili reprogramiranja nepoželjnog s poželjnim je i dalje samo programiranje, a u potrazi za iscijeljujućim učinkom valjalo bi početi razmišljati o deprogramiranju.
Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da reprogramiranje nepoželjnog isto ne istiskuje već ga dodatno potiskuje što stvara iluziju o tome da smo nešto postigli. Ovo može imati privremenog učinka (do 2 godine) nakon čega ako se i ne manifestira na isti način, pojaviti će se novi simptomi koje nećemo nužno moći povezati s prvima. Ovakvo "pofiksavanje" jako pogoduje upravo ponuđačima različitih "rješenja" koji će nas po mogućnosti pratiti do kraja života u našoj nevolji pridonoseći uništavanju na fizičkoj i psihičkoj razini koja je itekako stvarna i nije posljedica fiziologije.
Ono što mnoge zbunjuje jest da se kroz (svjesni) um manifestiraju svi psihički sadržaji pa tako i oni kojih nismo svjesni. Istovremeno puno nas je uspješno programirano idejom o "borbi" i "herojstvu" kao nečem poželjnom, bez obzira koliko nas to emocionalno/energetski košta - napokon to su naši resursi, a ne onih koji nam takve bajke pričaju (ne treba zaboraviti da su i oni koji nam agresivno guraju takve ideje i sami bili žrtve, pa se začarani krug “agresor-žrtva” i ovdje pojavljuje). Naše negativne misli i kad nisu naše (a često to nisu!) udaraju po nama i spomenuto znojenje, drhtanje, omaglica, vrtoglavica lijepo pokazuju da nešto nije u redu. Većina medikamenata žele ovo "riješiti" anestetički tako da na fizičkoj razini ili blokiramo ulazak negativnih (psihičkih) sadržaja ili da anesteziramo mjesto po kojem udaraju. Terapijsko reprogramiranje već sam rekao do čega dovodi. Pitanje za terapijsko desenzibiliziranje je što ako osim što moglo bi dovesti do desenzibilizacije na originalni podražaj potakne desenzibilizaciju i na druge podražaje?
Osjećaj ponosa možda dobro dođe kao dokaz da je naš trud urodio nekakvim plodom, no što ponositost (koja je itekako emocionalno/energetski iscrpljujuća) donosi na duže staze? Ne pretvara li se ona često u prkos, ali i niz manje ili više suptilnih manipulacija i željom za dominacijom temeljenom da je "moj" ponos više (ili manje) vrijedi od "njihovog"?
Moguće da puno gore spomenutog zvuči (svjesnom) umu strano i nerazumljivo, što je sasvim u redu - da je on u stanju sam po sebi omogućiti osobi da bez ikakvih emocija krene u trgovački centar ("luksuz" kojeg većina nije uskraćena) onda mu ni spomenute stvari ne bi bile nerazumljive, posebice to da on nije gazda iako je vremenom uspio preuzeti tu funkciju.
Objavi komentar