Uzet ću za primjer anksioznu osobu, s paničnim napadima ili bez njih. Pomisao na odlazak u trgovački centar ili čak obližnju malu trgovinu kod nje/njega izaziva napade straha. Ipak, "tehnički" gledano, može li ona to? Može li zaista otići do te trgovine?
Odgovor je: "Može!" Pretpostavimo da je osoba tjelesno zdrava i koliko-toliko pokretna. Što je, osim vlastitog uma i negativnih misli poput "Ne mogu", sprječava da to učini? Apsolutno ništa! Ima noge, možda povremeno drhtave i slabašne pod napadom straha, ali IMA ih! To je u većini slučajeva sasvim dovoljno za kretanje i odlazak u spomenutu trgovinu. (Sjetimo se samo ljudi u invalidskim kolicima, slijepih, nemoćnih - ONI su ti koji imaju realan problem "tehničke" prirode!) U gore opisanoj situaciji, jedino je UM faktor koji ograničava kretanje toj osobi. Njezin je izbor hoće li to dozvoliti ili neće.
U mom osobnom slučaju, mnogo puta sam popustila pred negativnim mislima, sve dok nisam shvatila da su sve to samo MISLI - imaginarni, nematerijalni i neopipljivi neprijatelji. A protiv takvih se mogu boriti jedino po principu "klin se klinom izbija": "JA TO MOGU!" Doduše, uz određene poteškoće kao što je znojenje, drhtanje, omaglica, vrtoglavica... ali MOGU! I napravila sam to. Jednom, dvaput, stoput. Danas više ne dozvoljavam neprijatelju da me savlada. Pokušajte, ne košta vas ništa a višestruko može podići kvalitetu života i vaše zadovoljstvo samim sobom! Nakon što se vratite kući, vaša sreća radi učinjenog, radi hrabrosti koju ste smogli, bit će neizreciva a o ponosu da i ne govorim!
