Mračna strana antidepresiva

Ulomak iz knjige Tajne serotonina: Kako pobijediti depresiju (autor Carol Hart)

Antidepresivi mogu promijeniti život, čak ga i spasiti, ljudima kojima su uistinu potrebni. Ali ako vaši problemi raspoloženja nisu ozbiljni, je li popiti tabletu bolji pristup životnim problemima nego nešto poduzeti? Kako je zamijetila Joanna Moncrieff, kritičarka tvrdnji farmaceutske industrije o antidepresivima: "Propisivanje lijekova protiv depresije prenosi moćnu poruku da smo mi pasivne žrtve vlastite biologije." A tu je i pitanje nuspojava.

Moncrieffova je jedna od znanstvenika koji su analizirali pokuse sponzorirane farmaceutskom industrijom i upitali se jesu li antidepresivi uistinu od značajne koristi u slučaju depresije. Takav je nazor manjinski, iako posve legitiman; većina liječnika i znanstvenika vjeruje da su antidepresivi učinkoviti, iako ni približno toliko učinkoviti koliko se tvrdi u njihovim reklamnim kampanjama. Naravno, nitko nije nikad ni rekao da antidepresivi ne čine ništa: oni nedvojbeno imaju stvarne, iako slabo shvaćene učinke na mozak. Čini se da ti učinci imaju pozitivne, aktivirajuće posljedice kod mnogih pojedinaca koji pate od depresije, izvlače ih iz pasivnosti i malodušja i omogućuju im da nastave sa životom. Neki će ljudi u odgovor na promjenu kemije svojega mozga postati nemirni ili hiperaktivni. Manja doza ili neki drugi lijek obično će izliječiti taj problem. Kod maloga broja - iz još nepoznatih razloga - aktivirajući učinak ovih lijekova dovodi do samosakaćenja ili impulzivnih pokušaja samoubojstva.

Od 1990-ih izvješćuje se o pacijentima na SSRI antidepresivima koji su postali suicidalni. Znanstvenici koji su se pomno pozabavili tim ranim slučajevima (u većini njih riječ je bila o fluoksetinu ili Prozacu) došli su do zaključka da je lijek podigao razinu energije pacijenta, ali mu pritom nije dao potrebnu kontrolu impulsa. Očito, neki ljudi s ozbiljnom depresijom isprva će reagirati na moćan lijek koji aktivira serotoninski sustav tako što će realizirati u djelo nasilne ili suicidalne zamisli i impulse koji su bili sakriveni ispod njihovog krajnjeg manjka energije i motivacije.

Kako su razvijeni dodatni SSRI antidepresivi i  Uprava za hranu i lijekove odobrila njihovo korištenje, farmaceutske su kompanije uspješno nastojale proširiti svoje tržište ispitivanjima osmišljenim kako bi se utvrdila djelotvornost njihovih lijekova i na druge poremećaje raspoloženja (kao što je tjeskoba i opsesivno-kompulzivni poremećaj) i kod drugih populacija oboljelih (djece i adolescenata). No zajedno s povećanim brojem recepata, povećala su se i izvješća o nasilju, samoubojstvima i drugim djelima samoranjavanja kod pacijenata koji su uzimali te lijekove, posebice među adolescentima.

Jedna je analiza svih dostupnih ispitivanja SSRI antidepresiva u liječenju depresije kod djece (objavljena u The Lancet 2004. godine) utvrdila da su farmaceutske kompanije rutinski zaustavljale objavljivanje nepovoljnih podataka, uključujući i one o samoubojstvima i ozbiljnim nuspojavama. Znanstvenici su zaključili da rizik nadmašuje koristi ovih lijekova (uz iznimku fluoksetina) u liječenju depresije kod djece i adolescenata. Prilično kasno, Uprava za hranu i lijekove sad je zatražila da na informaciji o propisivanju tih lijekova bude i naglašeno upozorenje od opasnosti suicidalnog ponašanja kod djece i adolescenata.

Na sličan su način analizirana sva dostupna ispitivanja kako bi se utvrdilo postoji li povećano suicidalno ponašanje među odraslim pacijentima dok uzimaju SSRI antidepresive. Veza je manje jasna kod starije populacije, ali zabrinjavajućih je znakova dovoljno tako da Uprava za hranu i lijekove sad provodi cjelokupnu reviziju svih svojih podataka iz stotina prijavljenih ispitivanja. Iako je u većini ovih službenih analiza riječ bila samo o SSRI antidepresivima (Zoloft, Celexa, Lexapro, Paxil i Prozac), SNRI antidepresivi (Effexor i Cymbalta) također su povezani s povećanom incidencijom suicidalnog ponašanja.

Čini se da je opasnost od suicidalnog ili nasilnog ponašanja ograničena na prvih nekoliko mjeseci liječenja ili na povećanja doze ili druge promjene u uzimanju lijeka. Međutim, postoji još jedna opasnost na kraju liječenja koje bi ljudi što uzimaju antidepresive morali biti svjesni: nagli prekid uzimanja bilo kojeg antidepresiva može izazvati apstinencijsku krizu koja uključuje vrtoglavicu, uznemirenost gastrointestinalnog trakta, malodušnost ili tjeskobnu hiperaktivnost, loše raspoloženja, probleme spavanja i glavobolju. Postupnim smanjivanjem doze ova se kriza obično izbjegava.

Psihoterapija

Psihoterapija se preporučuje kao samostalan tretman, ili u kombinaciji sa odgovarajućim lijekovima. Ovaj termin obuhvata više raznih vrsta tretmana u liječenju mentalnih bolesti. Tijekom psihoterapije, osoba koja ima psihički problem razgovara sa profesionalcem koji joj pomaže identificirati čimbenike koji su okidač bolesti.

Psihoterapija pomaže osobi da prepozna ponašanja, emocije i ideje koje pogoršavaju stanje. Također, pomaže osobi da prepozna probleme ili događaje koji pogoršavaju stanje (kao što su teška bolest, smrt u obitelji, gubitak posla, razvod ili slično). Kroz taj proces osoba može uvidjeti što može učiniti kako bi umanjila probleme koje ima. Psihoterapija vraća osobi osjećaj kontrole nad vlastitim životom i osjećaj uživanja u životu. Osoba kroz psihoterapiju uči vještine svladavanja problema.


Tipovi psihoterapije

Individualna - Ova vrsta terapije uključuje samo pacijenta i terapeuta.

Grupna - Dva pacijenta ili više mogu učestvovati u terapiji u isto vrijeme. Tako su pacijenti u mogućnosti podijeliti svoja iskustva i da uvidjeti da se i drugi ljudi mogu osjećati slično i imati slične doživljaje.

Bračna - Ova vrsta terapije pomaže bračnom partneru shvatiti zašto njegova voljena osoba ima psihičke probleme, koje promjene u komunikaciji i ponašanju bi mogle pomoći i što mogu učiniti za uspješan izlazak iz krize partnera.

Obiteljska - Obitelj je ključna za ljude sa mentalnim bolestima. Zato je nekad korisno da članovi obitelji učestvuju u psihoterapiji i uvide kroz što njihov voljeni prolazi, da bi znali kako mu pomoći na putu k ozdravljenju.

Izvor: mojezdravlje.net

Psihotest - anksioznost: Od čega se zapravo skrivate?

Psihologinja Rebecca McGuire-Snieckus sastavila je test koji će vam pomoći da shvatite što stoji iza vaše povremene anksioznosti. Također, zahvaljujući ovom testu, lako ćete naučiti nositi se s posljedicama straha.

1. Osjećate se ugodno kada:
a) znate što ljudi očekuju od vas
b) ugodno razgovarate s kolegama
c) provodite vrijeme s ljudima koji vode konverzaciju
d) vas nitko ne gleda

2. Na večernjoj zabavi vi:
a) pitate domaćina kako možete pomoći u kuhinji
b) ulazite u konverzaciju postavljajući pitanja drugim ljudima
c) prepuštate vođenje konverzacije drugima
d) bojite se da nešto činite pogrešno

3. Najviše vas živcira:
a) razmišljanje o vašim stopalima
b) pitanja preosobne prirode
c) domišljata šala
d) publika

4. Vaša najveća snaga je:
a) pripremljenost
b) neovisnost
c) skromnost
d) razboritost

5. Najviše žalite ljude koji:
a) proturječe
b) napadaju
c) su netrpeljivi
d) osuđuju

6. Vaš moto je:
a) počinje zabava!
b) nemoj mi stajati tako blizu
c) voda je uvijek duboka
d) izgledaju li mi bokovi široko u ovome?

7. U konverzaciji s drugima vi:
a) držite se tema koje su vam poznate
b) održavate laganu konverzaciju
c) ne znate što reći
d) pitate se što drugi misle o vama

8. Drugi vas opisuju kao:
a) sposobnu
b) prepredenu
c) bojažljivu
d) zbunjenu

9. Ostali vjerojatno nemaju pojma da vi:
a) niste samopouzdani kako se predstavljate
b) ne podnosite preveliku blizinu drugih ljudi
c) volite biti u središtu pozornosti, ali ne znate kako to postići
d) uvijek brinete da ne ispadnete glupi

10. Što vas noću drži budnima?
a) misao da niste najbolji u svemu
b) osjećaj da ste preslobodno razgovarali
c) sve što ste trebali reći, a niste
d) činjenica da je dan bio pun vaših pogrešaka

---

NAJVIŠE A: Želite sve imati pod kontrolom

Sretni ste kada pronađete područje u kojemu ste najbolji te na kojemu se potom možete dokazati. Bez obzira na to radi li se o poslu učitelja, biznismena ili umjetnika, kada otkrijete koje su vam prednosti i znanja, vrlo ih lako primjenjujete, što vas potom itekako usrećuje. Oni koji vas poznaju vide da ste sampouzdani i sposobni. Mogli biste početi širiti svoje horizonte i zanimanje za ostala područja jer isključivost na samo određene stvari nije za vas. Razmislite i o svojim ostalim ulogama jer vi niste samo zaposlenik, roditelj ili umjetnik, već ste i prijatelj, unuk... posvetite se i drugim stvarima, a ne samo onome što vam se čini najjednostavnijim za vas. Naučite neke nove vještne pa ćete se manje brinuti oko sitnica koje su vam trenutno nepoznanica, a vrlo brzo mogu postati vaša vrlina.

NAJVIŠE B: Držite ljude na pristojnoj udaljenosti

Ne želite biti prebliski s ljudima koji vas okružuju jer pravog sebe čuvate duboko sakrivenog od ostalih. Ne želite da vas ljudi dobro upoznaju jer se bojite kako će vas prevelika bliskost povrijediti. Možda ste imali bolno iskustvo koje je ostavilo traga na vama, zbog čega zazirete od bilo kakve prisnosti koja prelazi onu osnovnu razinu. Međutim, trebali biste popustiti te se otvoriti za nova poznanstva i bliske odnose koji će vam mnogo značiti u trenucima osamljenosti kada će podrška prijatelja biti od neizmjerne važnosti. Kada se opustite u osnovnim međuljudskim odnosima, lakše ćete se i vezati na ljubavnom planu, ostvarit ćete kvalitetnu vezu i biti sretni.


NAJVIŠE C: Osjećate se zakočeno

Želite ostvariti kontakt, ali svaki se put zakočite misleći da ćete možda pogriješiti. Kada uđete u prostoriju punu ljudi, dlanovi vam se znoje, postanete nervozni i zbunite se. Sve to dovede do činjenice da u razgovorima postanete anksiozni i želite pobjeći kako ne biste upali u bezizlaznu situaciju. Počnite vježbati nastup pred drugima nekim standardnim, osnovnim načinima. Shvatite da je mnogo sramežljivih ljudi koji će razumjeti vašu osjetljivost te vam neće zamjeriti ako ponekad zamucnete. Prihvatite svoje reakcije, nemojte ih smatrati sramotnima jer su one potpuno normalne. Prilikom vježbanja nastupa krenite s otvaranjem poznanicima i prijateljima, a s vremenom ćete naučiti kako se postaviti i pred nepoznatima.

NAJVIŠE D: Zabrinuti zbog mišljenja drugih

Silno vam je važno znati što o vama misle drugi ljudi, ali dok se brinete što će drugi zaključiti o vama, sami ste sebi najveći kritičar. Samokritičnost je u vašem slučaju najveći problem jer si postavljate nerealne letvice i kriterije kojima je teško udovoljiti. Niste ispod lupe mikroskopa te se ne biste trebali toliko brinuti o sitnicama koje nitko ne primjećuje. Nitko ne analizira svaki vaš pokret jer većina ljudi sebe gleda kao centar svijeta ne primjećujući tuđe probleme ni postupke. Ne dajte kredita svojim negativnim razmišljanjima, već se posvetite otkrivanju svojih vještina i pozitivnih karakteristika koje vas predstavljaju bolje nego što možete i zamisliti.

Izvor: mojhej.com

Top-ljestvica stresnih situacija

Poznato je da važne promjene u životu – čak i one ugodne – mogu biti uzrok stresa. Za neke događaje i promjene je veća vjerojatnost da će izazvati stres, za druge manja. Upravo intenzitet stresa koji mogu izazvati, ponukao je stručnjake da ih razvrstaju u četiri kategorije (grupe):

Događaji i promjene koji izazivaju najvišu razinu stresa
- smrt partnera,
- razvod ili rastava,
- smrt bliskog rođaka,
- zatvorska kazna,
- ozljeda ili bolest,
- brak,
- gubitak posla,
- selidba.

Događaji i promjene koji izazivaju visoku razinu stresa:
- pomirenje s partnerom,
- odlazak u mirovinu,
- trudnoća,
- ozbiljna bolest u obitelji,
- beba u obitelji,
- seksualni problemi,
- promjena posla,
- novčani problemi,
- smrt bliskog prijatelja.

Događaji i promjene koji izazivaju umjerenu razinu stresa:
- obiteljske razmirice,
- veliki stambeni kredit uz hipoteku,
- nove odgovornosti na poslu,
- problemi sa šefom,
- djetetov polazak/završetak škole,
- sinovo/kćerkino napuštanje doma,
- problemi s obitelji supružnika.

Događaji i promjene koji izazivaju nižu razinu stresa:
- promjena radnih uvjeta,
- promjena škole,
- godišnji odmor,
- manji zakonski prekršaji,
- pridruživanje/napuštanje neke društvene skupine,
- Božić,
- manje hipoteke i krediti.

Bez obzira o kakvoj se promjeni, događaju ili razini stresa radi, svaki pojedinac se različito "nosi" sa stresom, pa je i to čimbenik koji bitno utječe na intenzitet stresa, kao i sposobnost pronalaženja aktivnosti koje nas mogu opustiti i ublažiti nagomilani stres.

Izvor: sveosvemu.com

Jeste li pod stresom?

Stres je normalan i sastavni je dio života. Nemoguće ga je izbjeći i prisutan je, više ili manje, u svačijem životu. Međutim, tako dugo dok možete pametno kombinirati stresne situacije s trenucima opuštanja, situacija je pod kontrolom.
I dok nekima stresne situacije (naravno, zavisno od događanja koja su ih izazvala), predstavljaju izazov i poticaj u životu, drugi ih teže podnose.

Ipak, postoje neki općeniti znaci koji ukazuju na to je li osoba pod stresom, pa tako i vi možete sami utvrditi jeste li pod stresom iskrenim odgovorom na slijedeća pitanja:

- često ste na rubu suza,
- loše spavate,
- lako "puknete" i često vičete doma ili na poslu,
- imate manju potrebu za seksom,
- jedete i kad niste gladni ili preskačete obroke,
- teško vam je komunicirati s ljudima,
- nervozni ste i napeti i ne možete prestati misliti o problemima koji vas muče,
- stalno se osjećate umorno,
- previše pijete ili pušite da biste ublažili napetost,
- ničem lijepom se ne nadate i ništa vas ne veseli,
- osjećate da se više ne možete nositi sa svime.

Ako ste na više od četiri pitanja odgovorili potvrdno, vjerojatno je da ste pod stresom i da brzo morate pronaći neke aktivnosti koje će vas opuštati.

Izvor: sveosvemu.com

Žene i psihoterapija

Psihološko zdravlje kao proces

Bavljenje psihoterapijom humanističkog usmjerenja nije za mene samo način osiguravanja egzistencije nego to podrazumijeva i moj svjetonazor, način života, kontakt s ljudima, način refleksije vlastitog doživljavanja i ponašanja. Psihoterapija nije samo način promjene nečeg lošeg i "bolesnog" u nešto bolje, nego i put razvitka, tj. pomoć u osvještavanju i korištenju vlastitih kapaciteta, upoznavanju sebe i svih svojih potencijala.

Psihoterapija je velika tema i dotiče svakog čovjeka i to u svoj njegovoj specifičnosti individualne egzistencije - bez obzira na to radi li se o ženi, muškarcu, djetetu, adolescentu, onkološkom pacijentu, žrtvi silovanja, neuspješnom studentu, alkoholičaru ili bilo kome drugome. Naravno da postoje specifičnosti pristupa, npr. različit je pristup i tehnike u psihoterapiji djece i mladeži, od ciljane terapije traumatiziranih ljudi - drugačija su težišta rada s "običnim" neurotičarima u usporedbi s npr. žrtvama incesta, samoubojicama, ili ovisnicima. Sve su to poznate stvari, tu se "psihoterapijska klijentela" dijeli prema specifičnostima problematike s kojom dolazi.

Podjela na "žene i muškarce u psihoterapiji" znači također podjelu prema specifičnosti problematike - a to implicira da je "biti žena" ili "biti muškarac" već samo po sebi stanje kojem je potrebna psihoterapijska pomoć. Tako postavljena teza ne zvuči lijepo, iako za to ima dosta potvrde u literature, npr. opisi tipično ženskih karakteristika poklapaju se s psihosomatskim i depresivnim simptomima: plašljiva, teži harmoničnim odnosima u okolini, izbjegava agresiju i konflikte, prilagodljiva, boji se gubitka ljubavi - radi sve da zadrži vezanost, nastoji svima ugoditi, pristaje na ograničenu autonomiju - "radije bespomoćna i ženstvena" nego "poduzetna, prodorna i uspješna, što bi moglo značiti gubitak ženstvenosti, gubitak partnera i gubitak sigurnog mjesta i uloge u obitelji".

Na sličan način bi se mogli opisati i problemi koji proizlaze iz društvenog očekivanja od uloge muškarca, npr. da bude spreman na agresiju ako treba zaštiti slabije ili se boriti za svoj interes, da bude hrabar, samostalan, autonoman, pun inicijative itd. Ideal muškarca se poklapa sa slikom "zdravog čovjeka", dok žena, ako želi biti u okviru "ideala ženstvenosti" mora biti nužno submisivnija, manje nezavisna, manje objektivna, manje sklona pustolovinama, emocionalnija, plahija i infantilnija od tzv. zdravog čovjeka. Dakle, treba joj psihoterapija da riješi dilemu kako biti ženstvena, a uz to i zdrava.

S druge strane, žene su globalno osjetljivije na djelovanje različitih atmosfera i prije će reagirati, ako u nekoj situaciji postoji neizgovoren problem. Žena će teže ignorirati ili potisnuti neugodnu situaciju nego muškarac u istoj situaciji, i ona će prije percipirati i izraziti (bilo verbalno ili pojavom nekog simptoma) što je smeta negoli on. Primjer za to su teško izdržive bračne situacije: za razliku od muškaraca, žene uglavnom ne mogu potisnuti tu vrstu problema. One će sve osjećati, dugo patiti i izdržavati teško podnošljivu situaciju - podnosit će npr. batine, ponižavanja, nezainteresiranost ili alkoholizam partnera zbog djece, održanja obitelji, straha od separacije (itd.), pa makar zbog svega postala, depresivna, razdražljiva, kronično neispavana, napeta, patila zbog glavobolja, bolova u želucu, akni i drugih kožnih problema itd. Ali kad jednom odluči, pokrenut će razvod (statistike pokazuju da žene pokreću razvode 3-4 puta češće od muškaraca). Razvodi ili raskidi s partnerima su čest povod zašto žene dolaze na psihoterapiju, jer to je klasična situacija u kojoj je potrebna reorijentacija, tj. otkrivanje vlastitih potreba, prebacivanje žarišta pozornosti s globalne slike i očekivanja drugih od sebe na vlastita očekivanja i zalaganje za sebe. Ako muškarac i dođe povodom razvoda (vrlo rijetko), inicijalni problem neće biti "kako se suočiti sa situacijom raskida i otpočeti novi život, tj. kako se vratiti sebi", nego "kako da se promijenim i da je manje kontroliram, da budem manje agresivan i vratim je natrag" ili "kako da se ne dam više toliko manipulirati i ostvarim svoje pravo na dijete", tj. muškarac je u tipičnom primjeru već usmjeren na sebe i potrebno je samo dopuniti lepezu ponašanja adekvatnijim strategijama.

Iz ovog primjera vidljiv je još jedan, češće ženski problem, u psihoterapiji: manjak samopouzdanja. Razvod može dovesti u pitanje identitet žene, njenu sposobnost da i bez partnera zadrži status u društvu, problem osude drugih i njezine ovisnosti o mišljenjima drugih, sučeljavanje s neuspjehom održavanja braka, budućim problemima u odgoju djece bez oca itd. Drugim riječima, žena će misliti i vidjeti probleme na puno polja istovremeno, a tipičan muškarac će ograničiti problem na određeno ponašanje i neće dovoditi u pitanje svoju cjelokupnu egzistenciju. Ako se to i dogodi, neće se o tome razgovarati, nego će (tipično) ili to pokušati potisnuti (npr. alkoholom), pojačati koncentraciju na sebe (npr. sportskim aktivnostima) ili riješiti drastičnim rezom, npr. pokušati samoubojstvo.

Ovdje govorimo o tipičnim slučajevima - to se odnosi na veće vjerojatnosti određenih ponašanja za određenu skupinu ljudi. "Tipičan slučaj" nam ne može odgovoriti na pitanje kako će se određeni pojedinac ponašati u određenoj situaciji, jer nikad se ne zna unaprijed je li taj dotični čovjek "tipičan" ili "netipičan".
Tako, ako kažemo da su "tipične teme" za žene u psihoterapiji:

- samopouzdanje,
- sposobnost izražavanja ljutnje/bijesa i upuštanje u konflikte, kao način mobilizacije energije za sebe, svoje potrebe i interese,
- odnos prema vlastitom tijelu i seksualnosti,

to ne znači da je to nužno i vaša tema ovog trenutka, iako ste žena. Svaka od tih tema ima puno varijacija i komplikacija kad se promatra u životnom kontekstu, sve životne situacije su obično znatno kompliciranije od jednostavnih tipizacija.
Npr. jedna varijanta problema samopouzdanja je situacija u kojoj žena odustaje od mogućnosti da sama preuzme rješavanje problema i potakne određene promjene u svoju korist zato jer čeka da to za nju učini muškarac - "da je vodi kroz život", jer ga samo tako može cijeniti i voljeti.
Druga varijanta je da ona ne vjeruje u vlastite sposobnosti za rješavanje određene situacije na za nju idealan način, i to očekuje od partnera, jer je "društveniji, zabavniji, ili sposobniji zaraditi više novaca". Time ona prebacuje svoju idealnu predodžbu o sebi na partnera i očekuje da je on za nju ostvari.
Manjak samopouzdanja zatvara put ideji da se osoba - žena može promijeniti u smjeru svoje idealne slike, već će tražiti da partner djeluje iz te idealne slike i rješava situaciju za nju. Naravno, detalji u kojima on nije idealan, postaju tema sukoba i predbacivanja, ali još je gora činjenica da se žena tako odriče svojih mogućnosti samo zato jer nisu dovoljno idealne (nije dovoljno kreativna, prodorna, uspješna, zabavna itd.) što će je dugoročno činiti još nezadovoljnijom i manjak samopouzdanja će potaknuti daljnji niz problema tipa zavisti i agresije prema uspješnima, mazohizam i sl.

U životu postoje uvijek nove varijate "tipičnih" problema, a ako se tome pribroje i svakodnevni, uvijek novi, netipični problemi žena, rasprava ženskim temama u psihoteraopiji mogla bi se produžiti u nedogled.

Psihoterapija može pomoći u rješavanju raznih varijanti tipičnih i netipičnih problema. Važno je napomenuti bar par slučajeva u kojima terapijska situacija na negativan način provocira "tipično žensko ponašanje":

* U terapiji se govori o odnosima s ljudima, o emocijama, o obiteljskim relacijama, drugim riječima o temama koje su tradicionalno "tipično" ženske teme. U terapiji žene imaju i vrijeme i prostor da se tim temama bave. Postoji opasnost da se terapijska situacija koristi kao time-out od života u kojoj se može svašta razgovarati, i korisno trošiti vrijeme, ali bez obaveze da se nešto od toga i provede u običnom životu.
* Odnos terapeuta i klijenta u terapijskom odnosu nije ravnopravan i može potaknuti kod žene "tipično" ponašanje, tj. da se prilagodi očekivanjima moćnijega i da umjesto vlastitih predodžbi o svom životu, preuzme nečije tuđe norme i kriterije onoga što je u životu važno, a što nije.

Postoji niz životnih situacija u kojima žene imaju priliku reagirati u skladu sa sobom i preuzeti odgovornost za takvu reakciju makar ona bila i protiv očekivanog "ženstvenog" ponašanja. Možda će to ponašanje "u skladu sa sobom" biti upravo ženstveno i protiv očekivanja "psihološki zdrave reakcije" u tom trenutku.
"Psihološko zdravlje" je bolje shvatiti kao proces nego kao neko određeno stanje. To je proces u kojem svaka žena može odrediti u svakom trenutku što je za nju najbolje rješenje. Važno je samo da se pita o onome što se događa s njom, da osvijesti procese u svom tijelu, svoje reakcije na okolinu, da ne znemari specifičnosti svog doživljavanja i nijanse svojih emocija. U tom procesu pomaže psihoterapija.

Stalno nam se događaju stvari koje nas mogu izbaciti iz ravnoteže i ako se stalno bavimo onime što nam se sada događa, onda smo stalno i u procesu uspostavljanja ravnoteže i zdravlja za svakog od nas pojedinačno i to u količini i opsegu koji nam sada odgovara i trenutačno je za nas moguć.

Možda je ovakav "dinamičan" koncept zdravlja u više u skladu s "tipično ženskom - cikličkom prirodom", tj. manje je određen definicijom zdravlja, a više svjesnim odnosom prema promjenjivim stanjima kroz koje prolazimo u svakodnevnom životu.

Osim toga kadkad žena zna što bi trebalo učiniti pa da to bude "psihički zdrava" reakcija, ali je potrebno snage da se ta odluka provede u djelo i da žena za nju preuzme odgovornost, spremna i na posljedice. Psihoterapija i tu pomaže. Globalno, psihoterapija pomaže ženi da krene i ostane na putu na kojem neće izdati samu sebe.

Autor: mr.sc. Irena Bezić
Napomena: autorica radi u zagrebačkom savjetovalištu "Idemo dalje"